Srpski | English

Crvenkapa

Narodno pozorište Užice, Srbija

Crvenkapa, Aleksandar Popović

režija: Milan Nešković
dramaturg: Milivoje Mlađenović
scenograf: Nikola Nikolić
kostimograf: Snežana Kovačević
kompozitor: Miroljub Arandjelović Rasinski

igraju: Tijana Karaičić, Danica Ljubičić, Tanja Jovanović, Goran Šmakić, Igor Bojević

trajanje: 60 min

uzrast: 7+

O predstavi

Osnovno značenje drame za decu “Crvenkapa” Aleksandra Popovića ne udaljava se mnogo od značenja i ideje klasične bajke. Reč je o savlađivanju psiholoških problema odrastanja i osposobljavanja za napuštanje zavisnosti detinjstva. Osnovna ideja drame “Crvenkapa” jeste da mnoge nevolje koje čoveka zadese u životu potiču iz neznanja.

 

O pozorištu

Narodno pozorište Užice osnovano je kao Oblasno narodno pozorište odlukom Ministarstva prosvete Srbije 10. avgusta 1945. godine.Prva premijera bila je 4. septembra 1945. godine, Nušićeva “Gospođa ministarka”, u režiji Obrada Nedovića. Svoj rad Pozorište je započelo u Sokolskom domu.Od 1948. godine Narodno pozorište Titovo Užice premešta se u Filkin bioskop, koji se nalazio na glavnoj gradskoj ulici.Sa rekonstrukcijom glavnog gradskog trga, Trga partizana, Pozorište dobija svoju novu zgradu, koja je sa celim trgom predstavljala i novi urbani identitet grada – projektant je bio arhitekta Mandić. Nova zgrada je otvorena 1967. godine.Osnivač Narodnog pozorišta Užice je Skupština opštine Užice i ono je danas jedino profesionalno pozorište na teritoriji jugozapadne Srbije, na teritoriji istorijski poznatoj kao Užički kraj.Pozorište je zaključno sa sezonom 2007/08. izvelo 501 premijeru.

Narodno pozorište Užice postalo je teatarski fenomen: daleko od metropole, u ne baš komfornim tehničkim i finansijskim uslovima, bez velike medijske pažnje, stvara veliku pozorišnu “buku”, domaću i evropsku. Najnoviji uspeh ovog ansambla na 39. Pozorišnom bijenalu u Veneciji, kao prvog teatra iz Srbije koje je učestvovalo na tom prestižnom evropskom festivalu, nije posledica stihije, niti početničke sreće, već dugogodišnjeg iskustva, predanog rada i želje da proveri svoje potencijale i” provetri” sopstvenu scenu. Uspeh je još veći, jer je ovaj teatar pronašao način kako da se uporedi sa drugima i to baš u ovo tranziciono vreme, koje ne mazi kulturu i umetnost. Biti jedini i nije toliko vredno, ali je veoma važno dokazati se i izvan sopstvenog atara. Time se i potvrđuje ona stara da je provincijalizam stanje duha, a ne suma kilometara koju treba preći do metropole.
About the theater

www.teatar.rs